Z-za sadu vyhlanuŭ pramień i skača pa padušcy. Ach, pryjdzie, pryjdzie jasny dzień na radaść viesiałušcy! A mnie ni radasci, ni snu – tvoj cień pryłipnuŭ kalkaj! Mo ad taho idu ŭ viasnu ja zavadnoju lalkaj. Śmiajusia, płaču, ščabiaču na daŭžyniu zavoda... I jak pakutłiva maŭču, kałi miž nami zhoda.
|
|